Mislim da bi Srbi trebali da Atifa slave u povijesti jer je dosta Srba bilo u Atifovim redovima,te su spasili Srpski obraz sto ga cetnici ukaljali.
Svojim ucescem u borbama protiv cetnika dokazali su da Srbi vole i ginu za Bosnu i Hercegovinu.

Lako je covjeka poniziti i ubiti! Ono sto treba je covjeku pomoci![/quote]

Posavski Domobran

Mani se corava posla i srpskih propovjedi .
To vrijeme ispiranja mozga je davno proslo .Vasa politika i politicka genocidna ideologija je procitana i svoj srpski obraz i znacenje vjere u boga ste pogazili pocinjenim genocidom i masovnim zlocinima nad Hrvatima i Muslimanima kao i ostalim nesrbima'

I sada sve sto pokusavate je da sakrijete pravu istinu o genocidnom srbo-cetnistvu pred svojom djecom i generacijama koje dolaze Ali u tome necete uspjeti jer istina se sazna kad tad
A evo casa istorije za srpske mlade generacije da znaju tko su i sta su im bili i radili ocevi Brca i sestre

Kobra

Stvarno mislis da si popio svu pamet svijeta .Proslo je vrijeme kada smo slusali bajke i basne Branka Radicevica
Sada djeca i nova generacija Bosanaca ma koje vjere bili treba da znaju pravu istinu o srpskom genocidu masovnim zlocinima u ime velikosrpstva i bolesnih iluzija i ideja bolesne srpske ideologije iza koje je stao sav srpski zivalj ad prosijaka do advokata i od cetnika do popa i popadije

Jos i mnogo prije nego se ''stvar'' zamajcom pokrene, pojavi se negdje u novinama ili na kakvom naucnom ili kulturnom skupu neki clanak ili pak zakljucak, koji ce izazvati kakvu god, manje ili vise, burnu reakciju...Naci ce se uvijek neko ko ce se smatrati ''pozvanim'' da odgovori na ''provokaciju''. Ako ''stvar'' dobije puni zamah tako sto ce se na ''inicijal'' nadovezati isto tako ''zapaljivi'' odgovori, clanci i zakljucci, na koje ce se odmah ''nalijepiti'' javni elektronski i pisani mediji i kada ''stvar'' pojedinaca i manjih grupa okupljenih oko ''ideje'' pocne uvlaciti se u javno mijenje, kada postane ''tema dana'', kada ju pocnu natezati i rastezati kriticari, analiticari i komentatori svih profila i narocito opredjeljenja, a pogotovo ako se ''problema'' dohvate politicari, imamo onda ''cvrste argumente'' da nam ''odnekud'' i ''od tamo'' stize sva prijetnja po nase norme ponasanja i zivljenja. Ovakva ''stanja'' i narocito ''sranja'' idu na ruku onda raznim provokaterima kojima poput kakve zabave ti tracevi i ''rekla-kazala'' sluze za ''ubijanje dosade''. A ubijanje ce uskoro zaista poceti, ali ne dosade...

Podgrijane ''strasti'' vrlo brzo prelaze u nemoc ljudi da se odupru toj obijesnoj vici, bivaju podjarene najfantasticnijim vijestima, lazima, obmanama...Provokacijama preplavljena ''zuta stampa'' stane propovijedati ''sveti rat'', a svi mirni i napredni drustveni elementi zagube se negdje u pozadini, zato jer ih nadvicu ratni hajkaci koji barataju i te kako ''jakim'' argumentima i koji su tako brzo spremni svakome ko ne potvrdjuje njihove zamisli i stavove, ''prisiti'' etiketu izdajice, smutljivca i dezertera! Na sve strane najednom se promovisu neki ''novi junaci'' koji su koliko do jucer sudjeni kao manijaci raznih profila i koji su najednom sad iz zatvora izasli na slobodu. I ti novopeceni ''heroji'' najednom slave svoj ''medeni mjesec''. Upravo oni, to drustveno smetlje, mobiliziraju sve svoje nekadasnje saradnike i pomagace u promovisanje ''novih ideja'', zagovaraju ''dole, medj' obicnim svijetom'' neki novi i ''bolji'' drustveni poredak, i to za vrijeme dok njihovi vodje, potpomognuti ideolozima i inspiratorima sumnjivog morala i upitnog karaktera, daju ''ton'' javnom misljenju.

Dalje je lako, kada se ''masa'' ustalasa...Andric je to bas dobro opisao u ''Konzulskim Vremenima''...Isprva samo ''podgrijavana'', atmosfera iznad glava ljudi postaje naglo i sve vise ''usijana''. Skoro pa sva intelektualna elita najednom se stavi ''u sluzbu'' ovih tzv. ''naprednih'' snaga; i to u tolikoj mjeri da postane nemoguce cuti, vidjeti i procitati bilo sta sto se objavi tokom tih i takvih ''burnih'' vremena, a da ne kipti ismijavanjem, porugom i mrznjom prema svim dotadasnjim vrijednostima. Narocito prema suprostavljenoj strani. I ''obicni'' se svijet pocne tako ponasati. Kidaju se porodicne i prijateljske veze, svako sam sebi busi sebi dovoljno veliku i odgovarajucu ''rupu u siru'' i cvrsto se zabarakadira u njoj. Ako treba, istjerati ce onog ko je objektivno slabiji i likovati ce nad tom mizernom ''pobjedom'', velicajuci svoje sposobnosti i narocito ''patriotizam''. Biti ce zgrozen i gnusati ce se istom jacinom na svaku slicnu reakciju koja dolazi od suprostavljene strane, vidjeti ce ''trun'' u tudjem oku, ali ne i ''balvan'' u svom! Tjeskoba i strah pocne se najprije uvlaciti pod kozu onima koji u svemu tome ne ucestvuju i na koje ce se ''masa'' poput jastreba obrusiti svom silinom, ako se usude ma sta ''zucnuti'' protiv!

Najedanput se pronadje ''veza'' izmedju ''malih, tako obicnih'' ljudi i politickih i vjerskih vodja, koji skupa se zaklinju da ce braniti ''po svaku cijenu'' svoju drzavu ili ono sto misle pod tim. Izljevi domoljublja su tih dana narocito jaki, a politicke i vjerske vodje narocito omiljene u narodu. Narod pocinje da se poistovjecuje sa onim sto mu se servira, solidaran je sa obijesnom vikom vodja i narocito je agresivan na svaki poziv na ''mirno'' promisljanje o svojim postupcima. Cudnovato, svaki od naroda u ma kakvom ''sukobu'', sebe uvijek vidi kao ''zrtvu'' necijih tudjih ''sumnjivih'' nakana i rabota. Ne postoje drustvene snage koji bi se usudile objasniti tako zavedenom narodu, ili kako se pogresno vec poistovjecuje nacija, da je ono sto ce na kraju dobiti biti samo ''dijeljenje fotelja'' onima koji su ih u sav taj haos gurnuli!

Proci ce podosta vremena dok narodu ne podje ''iz dupeta u glavu'' i shvati da je sva gungula bila zato da se siromasnima otme ama bas sve, a da se bogatim doda i namiri jos i vise. Pojava odnekud najednom novopecenih ''milionera'' pobuditi ce sumnju upravo kod onih koji ce najednom shvatiti da su ostali i bez posla i bez zarade, a ne samo bez ''doma svog'' i svojih najblizih. Politicki, ekonomski, a narocito privredno skolovanijima, vec stotinama godina jasno je kako se stvara koncentracija kapitala. Sva sila sitnih zanatlija, malih firmi, pa i poneko od vecih giganata, najednom preko noci ispropada. Rat, haoticna stanja i sveopsta gungula pokida i zastari sve do tada vrijedno ulozenog znanja, novca i truda. Preko noci sve to postaje bezvrijedno i poslije postaje meta svakakvih domacih i svjetskih spekulanata. Dolazi vrijeme da se upravo takve moljaka i vuce za rukav da sta ''uzmu dzaba''.

Ogromna masa najednom nezaposlenih tako postaje nevjerovatno jeftina radna snaga i to uglavnom za (povremene) ''marvene'' poslove. Bez ikakvih radnih, socijalnih, zdravstvenih i drugih prava. Narocito bez prava na ma kakvo popravljanje svog ionako bijednog polozaja. Vlastodrsci neprestano ''mazu'' oci naivnom narodu brojnim pregovorima sa ''partnerima u vlasti'' koji su ''bez konca i kraja'', pricom o ''paketu mjera'', ''ustavnim amandmanima'' i ''reformama sistema'', a u stvari samo ucvrscuju svoj vladajuci polozaj i obezbjedjuju se od ''progona'' pravosudja (kojim ionako odavno ''vladaju''). U ovim rabotama obilno im pomazu vjerske institucije i njihove vodje, koje ne rade nista drugo do ''bistre'' dnevnu politiku i dizu hajku protiv svih koji ne misle kao oni.

Nemoguce je ''pomoc'' traziti od ''opozicije'' vladajucoj ''nomenklaturi'', jer i svaka opoziciona, pa i koaliciona stranka na svoj nacin, prognozirajuci situaciju, trazi opravdanje iskljucivo samo svog gledista. Sve one su tokom ''burnih vremena'', u raznim stadijima rata i ratnog polozaja, mijenjali i udesavali svoje stanoviste, onako vec kako je to odgovaralo u to ratno vrijeme ''vodecim'' strankama. Dakle, njih nikada i nisu vodili u njihovom ''radu'' ma kakvi p r i n c i p i i spali su na nivo obicnih stranaka cije ladje ''plove'' onamo kuda vjetar puse!

Totalna nejedinstvenost onih ''zdravih'' snaga koje su na objema sukobljenim i na razne nacine suprostavljenim stranama, moze jos i vise udaljiti od nade za miran suzivot i prosperitet. I sami optereceni ratom, poratnim desavanjima, spoznajom da u obnovu ne samo domova, ne pukog povratka na ''svoje'', vec najvise medjusobnog povjerenja, treba jako mnogo truda, prastanja, znanja i svakog drugog napora, cesto iskazuju nemoc pred prvim znacajnijim teskocama. Taj posao i ne mogu odradjivati pojedinci ili grupe ljudi. To je posao drzavnih organa koji moraju zakonskim odredbama zavesti red i omoguciti da ''sistem'' djeluje. Dok do toga ne dodje, svaka akcija humanitarnog karaktera je samo ''guranje pod tepih'' nagomilanih problema, bez ikakve nade da ce se ma sta god promijeniti nabolje. To je ''cementiranje'' postojeceg stanja, to je ''kredit'' za svako nanovo podizanje ''tenzija'' medju sukobljenim nacijama. ''Zavadi, pa vladaj!'' Iako su oruzja ''zacutala'', nastaje stanje prosirivanja ''problema'', ono se sve vise i vise oduzuje i zauzima karakter ''rata do iscrpljenja''. Ta ''mrtva tacka'' na koju se rat nadovezao izgleda poput mjesta u zrakopraznom prostoru i samo djelic vremena u povijesti u kojima je najboljim produktivnim snagama drustva sudjeno da se zatre i izgubi snagu, stalno se vracajuci tamo gdje je nekoc bilo.

U ovom nedavnom ratu upropastena su dzinovska dobra koji je ''obican'' i radin narod stvorio, unistena je najbolja radna snaga, drzava kakva god da je poslije svega toga ostala, zaduzena je preko svake mjere i ovisi iskljucivo od pomoci izvana. A jednog dana ce sigurno odsvakud doci povjerioci i poceti ce traziti ''svoje''. A za svo ovo vrijeme, rat nije otklonio niti jedan uzrok radi kojeg je i zapoceo, nije rijesio niti jedno znacajno pitanje za napredak, mir i srecu gradjana, nije cak ucinio ni ono najnuznije sto je obecavao na svom pocetku!

A jos uvijek se stiscu pesti, skrguce zubima, prijeti glasno za govornicom, iako je vise nego jasno da probleme nece rijesiti nikakav novi rat, ili nova ofanziva, a pogotovo nikakav ''novi'' front. Ovakva lupetanja traju vec godinama i niko se, sto je narocito cudno, ne buni protiv toga. Ili je nastupilo stanje beznadja i nevjerice da moze sta se promijeniti nabolje. A takvo razmisljanje dolazi upravo od unaprijed usvojenog fatalizma da su za ''promjene'' zaduzeni upravo oni sa suprotne strane, oni s kojima se sukobljavalo na sve moguce nacine, raznim dozvoljenim ali jos i vise nedozvoljenim nacinima i sredstvima. Za sve su krivi ''drugi'', mi smo ''zrtve'', a tamo su sve sami ''zlocinci'', do neba su nam sta duzni!

Dok narodi ne izbace iz glava jos uvijek prisutnu ratno-huskacku retoriku svojih vodja, inspiratora i ideologa zla, podmetanja, lazi i obmana, dotle ce i dalje stenjati i stenjati pod pritiskom imaginarne ''opasnosti'' koja dolazi ''od tamo prijeko''...Sav ovaj haos mogao bi se mozda i rijesiti u trenu, samo da u glavama obicnih ljudi ''sine'' sijalica! S njome bi onda u trenu mogao nestati sav onaj crni mrak, isto onakvom brzinom kakvom je i dosao!

Nazalost, nasi su narodi odavno dokazali da ne zasluzuju teritorij na kojem zive! Posve nezainteresovani za svoju sudbinu, potpuno odsutni od brige za buducnost svog narastaja, olako se prepustaju stihiji, klanjaju se bezrezervno i najbeznacajnijoj sili, saginju glavu svaki put kad kroz periode desetljeca naidje kakav galamdzija, bjeze od svake odgovornosti, prave se neuki i blesavi kada trebaju da odluce o sebi i prepustaju se na milost i nemilost ma kakvoj vlasti. Skloni i najradikalnijem drustvenom uredjenju, a uvijek unesreceni, unezvjereni, izgubljeni, zaostali, ti lakovjernici koji se narocito lako daju nagovoriti da koliko vec sutra budu spremni da do temelja sruse sve do jucer svojom vlastitom mukom stvoreno. Zasluzuju li takvi sta bolje od onog sto ih je snaslo?

Zaista nevjerovatno da postoje citavi narodi koji se muljaju u govnima, sopstvenim ili tudjim, svejedno! Dok sav ostali svijet, dok drugi narodi, pa i oni koji su do jucer zivjeli u kolibama, zure naprijed u bolju buducnost, kod nas jos nisu ni nasi preci svoju nafaku ''posrkali''! Narastaj vec im poodrastao, ali jos taj narastaj ceka da im preci ''posrcu iz fildzana''. Taman pomisle da je i tomu kraj, kad ono slijedi lupkanje po dzepovima, trazi se cigara. Pa kad se ustanovi da je nema, trci narastaj na trafiku da kupi cigara da predak moze oduhnut' na sve strane svijeta, prezrivo zmirkajuci na sav taj uzurbani svijet oko sebe! Sta da radi narastaj, doli da onda i sam zasjedne, pocne srkati, i dimiti, i oduhivati, i jednako zmirkati uokolo sebe sta se radi po svijetu. I na sve sto vidi, cuje, okusi i omirise, jednako prezrivo da uzdahne ono cuveno ''Jah!'' Sjajno! U tome lezi sva ''mudrost'' ovog naseg svijeta, sva pamet stala je u tri slova! Jasta!

Zato se nama bave petparacki vrijedni sluzbenici svjetskih centara moci, zato nam ti isti natezu i rastezu drzavu kako ih volja, ispitujuci koliko se dademo rastezati ili skupljati, pa kad im i to dosadi, izvuku odnekud makaze i ''cap''! Pa podijele tako jednima jedan komad, drugima drugi, a i trece zapadne sta...To nam je - tako nam je, kako jeste! Vrlo jednostavno, bez puno ''mudroseranja''!

Takav radikalan rez onda kod nas stvara naciju ''zrtvi'' i naciju ''boraca-oslobodilaca''. Koji jednako smatraju da ih zbog toga radin narod, svoj ili tudj - svejedno, mora drzati kao malo vode na dlanu! Ti nehljebovici pocnu smatrati da ih zbog pretrpljena stradanja i iskazanog patriotizma mora svaka ''nafaka'' zapasti, pa cak i ona nezasluzena - sta ih briga! Rat je rjesenje za sve njihove egzistencijalne probleme. Zato ce se rado baciti u zrvanj ma koje i kakve god politike i pokreta, podat' ce se olako svakoj potjeri i jos vise - bjezaniji!

Ovaj nas narod zivi u svom kukavicluku, na njega se navikao i ne zeli mu se suprostavljati. Zato i ovoliko trpi. Da bi se iz toga prenuo, treba mu neko ko ce ga osinuti nogom dobro u straznjicu! A da li je ovaj nas narod zaista vrijedan cak i toga? Jer, cim je nestalo zavojevaca, mi smo samo zasjeli i izgledamo kao da cekamo - koga? Mozda nekog novog ''zagondziju'', da samo hoce da dodje tako jedan i uzme nas pod svoje, i opet - dzabe!

...........................................

Svi znamo i culi smo za razne socijalne bolesti i poroke kojem je izlozeno moderno drustvo. Nedavni je rat prema tome, bio samo ''prva faza'' kojim je izlozeno nase, domace stanovnistvo. Ta prva faza rata bilo je djelomicno fizicko istrebljenje stanovnistva i priprema za ''drugu fazu'', a to je njegovo privredno, ekonomsko i socijalno unistenje, atak na njegovo psihicko i fizicko zdravlje, kao i napad na moralno raspolozenje. U toj ''drugoj fazi'' ne fijucu meci, ne rasprskavaju se granate, ali se i te kako unistava covjek kao bice. Istovremeno mu se ugrozava buducnost, egzistencija, njegovom se narastaju onemogucuje bolje sutra. Zestoko atakujuci na moral, drustvene i ljudske vrijednosti, nastoji se dehumanizirati ovdasnji covjek kao licnost kroz sve pore zivota.

Poljoprivredna, privredna, ekonomska, naucna, sportska i kulturna dobra se obezvrjedjuju, otimaju se i prodaju u bescijenje, a kroz izazivanje socijalnih, privrednih i ekonomskih kriza utice se na raspolozenje masa prema svakoj vlasti koju izabere. Ko ce ovu zemlju voljeti i braniti praznog stomaka i neizvjesne buducnosti? Odgovor je i vise nego jasan! Za ostvarenje ciljeva ''druge faze'', ne treba samo da napad potice ''izvana'', nego zemlja mora biti potkopana i ''iznutra'' preko na razne nacine zavrbovanog dijela stanovnistva. Tom dijelu zavrbovanih, lako navucenih na razna primamljiva obecanja, a koristeci kulturne, istorijske i religijske veze, lako je nametnuti svoje koncepcije, ideje i nakane, pri cemu se ne preza ni od primjene raznih oblika huskanja protiv drugih, kao i primjene mnogih drugih destruktivnih metoda (otvorenih ili prikrivenih).

Skoro pa preko noci propadaju nekoc jake firme i preduzeca, najednom se stvori ogromna masa nezaposlenih i na svaki drugi nacin obespravljenih ljudi, a to povlaci za sobom bijeg strucnih kadrova i ljudi ''od znanja i autoriteta''. Narastaj biva prepusten nesposobnosti, neznanju, svakom obliku protekcije, posvuda zavlada korupcija ''od vrha do dna'', kao i ''crna berza'', najednom zavladaju razne socijalne bolesti, poroci i pojave (kriminal, zelenastvo, prostitucija, itd.), a ako ovakva alarmantna stanja potraju i ne suprostavlja im se, narod se vremenom sazivi sa svojim vjekovnim zlom.

Svaka bolest moze postati socijalna ako joj, osim bioloskih i klimatskih faktora, pogoduju i razni socijalni faktori, a siromastvo i neprosvjecenost su tu glavni. Na ovo se jos mogu nadovezati losi ili nikakvi uslovi stambenog zbrinjavanja, slaba ili losa ishrana (hrana sumnjivog kvaliteta i porijekla) i nebriga o zdravlju stanovnistva i buduceg pokoljenja. I kao sto svaka individualna bolest izaziva niz negativnih posljedica u zivotu bolesnika, tako i socijalne bolesti uvjetuju zaostajanje i propadanje, sto oslabljuje zajednicu.

Kod nas su nazalost, pojavile se i nekoc iskorijenjene socijalne bolesti, a one koje su do pocetka ''devedesetih'' bile znatno oslabljene ili barem ublazene, ponovo su buknule i prijete da nanesu ogromne stete zdravlju i napretku mnogih nasih krajeva. Ako ga vec i nisu dobro nacele! Alkoholizam i razni drugi opijati uzimaju sve vise maha, narocito medju omladinom. Svaki se dan kod nas trosi vise na alkohol i cigarete nego na kruh i mlijeko. Prirodni prirast, migracije, nupcijalitet, struktura stanovnistva, sastav po dobi i dobnim skupinama odredjuju opstanak stanovnika jedne zemlje. Ako se na ovo jos nadoveze kvalitet organizacije zdravstvene i socijalne sluzbe i zastite, jasno je da to sve to igra presudnu ulogu za prosperitet stanovnika, pa se tako zatvara ''zacarani krug''. I sto je narod u nepovoljnijem polozaju po stepenu kvalitetnog obezbjedjivanja ovih faktora, to ce manje i inzistirati na poboljsanju svojih zivotnih uslova. Cvjetati ce nadriucenjastvo, nadriljecnistvo, traziti ce se salamonska rjesenja...Prosto ce se nametati samo od sebe, jer strucne pomoci nece biti!

Lako je covjeka poniziti i ubiti! Ono sto treba je covjeku pomoci!

Iz svega onog što je izrečeno u sudnicama Haškog Tribunala, nedvojbeno je ustanovljeno da su ljudi bili iziritirani ''fabriciranim'' najfantastičnijim vijestima, lažima o ''podmuklom napadaju'' toga i toga neprijatelja, pa je ratna psihoza samim tim zahvatila velike mase naroda. Zato najavljene istrage protiv svih onih koji su u objektiv kamere i membranu mikrofona izgovarali riječi mržnje i tako izazivali ubilačke namjere kod ljudi, nisu bez osnova. Novinarska profesija je tako (uz politiku i religiju) sjela na optuženičku klupu, optužena za raspirivanje najcrnjeg nacional-šovinizma, za podstrekavanje na najgore zločine i svake druge nepriličnosti. Njihova najveća krivica je što su dali prostor za djelovanje upravo onima koji su agresivno nastupali prema svima i svakom ko nije mislio kao oni!

Vjekovna iskustva predstavnika današnjeg poretka naučila su ih kako treba raditi u početku rata da bi se stvorilo ratno raspoloženje, da bi se stvar ratnih provokatera i diplomata predstavila kao stvar čitavoga naroda. Mržnja među narodima počinje se još većma podgrijavati. Još i prije rata hiljade dnevnih novina, časopisa, knjiga i emisija iznalaze neke suprotnosti između nacija, iako su to samo suprotnosti između ''vladajućih''. Ogromna većina svih nacija nema međusobnih suprotnih interesa.

Sa prvim danom rata, manje ili više ograničavaju se političke slobode, uvodi se stroga cenzura. Ponegdje to ide dotle da se svaka riječ naroda ugušuje, i svaki pokret krvavo plaća. Na prvi dan rata, sve ono što ne valja (da se bukvalno izrazimo) ustupa mjesto onome što ne valja. U prvom redu to vrijedi za elektronske medije i štampu. Dok žuta i provokaterska štampa u najobjesnijoj vici propovjeda ''sveti'' rat, dotle napredni i miroljubivi elementi idu u pozadinu, nadviču ih i nadglasaju ratni hajkači, kojima razna opsadna i ratna stanja idu na ruku. U ratu, sprva, kao i na vjetru, pljeva izlazi na površinu a zrno se ne vidi. O, koliko ima junaka prvih ratnih dana! Oni, to društveno smetlje, mobilizuje se prije vojske. Te duhovne vođe rata, njegovi ideolozi i inspiratori u prvim danima rata daju ton javnom mišljenju. To je njihov medeni mjesec.

Ratna atmosfera se proširi na sve predjele ljudske djelatnosti, na univerzitete, novinstvo, biblioteke, pozorišta, kinematografe; i to u tolikoj mjeri da je gotovo nemogućno vidjeti jednu dobru i vrijednu knjigu koja je izdana za vrijeme rata, i nemogućno prisustvovati jednoj pozorišnoj ili kinematografskoj predstavi čiji program ne bi kipio mržnjom protiv zaraćenih naroda. To isto vrijedi i za ljude: dok se ućutkaju oni koji su u mirno doba smatrani vođama narodnim, dotle se raznim kriminalnim, nacional-šovinističkim, a često puta i špijunskim herojima pruži prilika najaktivnijeg rada.

Na taj način mi čovječanstvo na prvi dan rata ne možemo da poznamo, ne možemo da poznamo čovječanstvo od juče. Kao da sve, u jedan trenutak, izgubi pamet. Prvi dani rata izgledaju kao pijano stanje čovječanstva, od koga se ono, u toku dugog i teškog rata, postepeno trijezni.

I politički školovanijim dijelovima naroda nemogućno se orijentisati u usijanoj ratnoj atmosferi prvih dana rata. To je bilo naročito nemogućno početkom ovoga rata, kada su u jedan čas prekinute sve veze između kulturnih naroda, i tako od saobraćajem i raznovrsnim međusobnim odnosima povezanog čovječanstva stvorene ubojne tvrđave, opsjednute sa svih strana sa nekoliko neprijatelja. Avioni počinju lijetati iznad gradova, rika topova počinje dopirati do kućnjeg ognjišta. Strah i trepet obuzima stanovnike. Bježanje pred stranim vojskama i sretanje po putu ljudi, žena i djece koji stradaju a ne znaju od koga ni zbog čega...

U te dane, u prve dane rata, narod je, široke mase obezglavljene su. Velike političke protivratne akcije su tada otežane u najvećoj mjeri. Tek kada iza ratne plime dođe oseka, onda sve dolazi na svoje pravo mjesto.

Čovjek je opasna zvijer. Šekspir je s pravom primjetio: ''Svi smo mi čudovišta - zato imamo Zakone i Vjeru!''

Jedan od fundamentalnih napora društva usmjeren je na stvaranje ličnosti sposobne za komuniciranje, saradnju i sporazumijevanje sa ostalim ljudima, drugim riječima sposobne za neprekidno ispoljavanje humanizma. U takve progresivne intencije društva ''stare'' već više desetljeća naglo su i nepredvidivo se upleli elektronski i pisani mediji, naročito televizija i film, ti moćni posrednici i prenosioci različitih uticaja. Svojim povremenim donošenjem prizora i psihoze nasilja i agresivnog djelovanja uglavnom iz izvora tzv. ''(pro)zapadno'' urbanog svijeta, nema nikakve sumnje da ta specifična komponenta djelovanja filma i televizije ima svoju povijest i predpovijest koje bi se mogle pratiti bar pet-šest desetljeća unazad.

Prema jednoj analizi, za šest dana emitovanja programa jedne tv-kuće, izbrojano je ukupno 215 raznih činova nasilja. Drugim riječima, prosječno su na svaku emisiju koja je tada bila emitovana dolazila po dva čina nasilja. Mada nije uvijek bila riječ o slučajevima teškog nasilja, pouzdano se može tvrditi da je dominiralo fizičko nasilje nad ljudima koje je za posljedicu, često, imalo smrt. Poređenja radi, jedna američka publikacija iz šezdesetih godina prošlog stoljeća iznosi podatak da je američki gledatelj tokom sedam dana imao priliku vidjeti 144 ubistva, 13 slučajeva kidnapiranja, 7 mučenja, 4 linča i veliki broj drugih, manje ili više ispoljenih, vidova nasilja i svireposti.

Razni istraživači odnosa i veze između nasilja u životu i nasilja prikazanog preko televizije iznose različite teorije, ali se većina slaže u tome da je ovdje prisutna, pa i sve prisutnija, izvjesna uzročno-posljedična veza. Od kada je čovjek prevladao opasnost kao selektivni faktor, došlo je do gomilanja određene agresivne energije koje je izazvalo razne oblike razornog ponašanja čiji je najsuroviji oblik - rat. Postoji pretpostavka, mada je ona doživjela mnoge primjedbe metodološke prirode, da se od te vrste energije čovjek može osloboditi ne samo činom napada već i samim posmatranjem scena koje prikazuju ugrožavanje nečije bezbjednosti, napad na nečiji psihički i fizički integritet. Na osnovu tog stava izlazi mogući zaključak da scene nasilja na televiziji i filmu imaju ulogu ''čistača'' agresivnih ispada u društvu. Napad u fantaziji, po toj teoriji, zamjena je za pravi.

Drugi istraživači, opet, više su pažnje obratili instiktu kao unutarnjem podstrekaču agresije i pri tom, naročito, urođenom instiktu koji traži zadovoljenje (''Agresija je izraz nagona smrti.'' - S. Frojd). Oni ukazuju na činjenicu da sprečavanje određene aktivnosti usmjerene izvjesnom cilju motivira stvaranje i oslobađanje negativne, agresivne, energije.

U obzir se treba uzeti i shvatanje da je ''agresivno ponašanje isključivo proizvod sredine'' i da se ''stiče učenjem''. To ''učenje'' je zapravo ugledanje na ''modele'', čak i na tzv. ''simboličke modele''. Pri tom čovjek ne imitira svaki model, svako ponašanje u njegovoj okolini. On bira ono atraktivnije, ono koje zastupa privlačan model ili ono koje mu donosi nekakvu korist. Upravo je televizija ta koja je proširila krug uticaja svakojakih modela. Ti modeli ''uče'' gledatelje da ''posmatranje agresije podstiče agresiju u životu''. Sjećam se tako onih kung-fu tiranija sa Brus Lijem, gdje po završetku filmske predstave, iz kino-dvorana izlaze mladići s izražajno uzdignutim ramenima i blago raširenim rukama, spremnih na svaku zadjevicu, koja će završiti kakvom krvavom tučom! Tako se način nasilnog izvršenja volje poklopio sa mehanizmom zločina viđenog na ''velikom platnu'' ili na ''malom ekranu''. Ovakvim ''ugledanjem'' i ''učenjem'' podložni su, svakako, najmlađi.

Albert Bandur, jedan od istraživača pojava o kojima je ovdje riječ, došao je do zanimljivog zaključka: zaključujući da televizija i film može učiti t e h n i c i n a s i lj a, on dodaje, što je svojevrstan paradoks, da se oni, dakle, javljaju i kao sredstvo informiranja o nasilju. Uzevši pri tom u obzir širok, međunarodni domet televizije, dolazi se do zaključka i o njenom mogućem uticaju na kolektivno nasilje.

Ova je tema isuviše značajna za društvo i njegove humanističke napore da bih je ja ovdje mogao iscrpsti u ovom prostoru za unos teksta. Sigurno je da o ovome mogu da se još pozabave oni koji su pozvani da o tome više govore.

Vjezbamo se i nadmudrujemo u zbilja opakoj majstoriji: u pretvaranju onoga sto nas n a j p r i r o d n i j e spaja u ono sto nas - vjestacki razdvaja. Mi obicno postajemo pametni, tek kad nas nesto lupi po glavi. Ali, tvrda glava bosanska - pa ne ide nikako! Kako to da se radjamo kao originali, a umiremo kao kopije?

Ono rano i naizgled naivno djecije pitanje, koje, pak, djeluje vrlo ozbiljno: ''Od kuda smo mi?'', cesto se ne umije odgovoriti, a niti je moguce. Pa se s vremena na vrijeme ponovo nad tim zamislimo i misljamo kojesta. Potom se na to naviknemo, pomirimo se sa svim ''upitnicima'' bez odgovora, pravimo se da nam je sve jasno, vjerujemo da je tako, iako ne znamo zasto. Svijet nije nimalo jednostavan, svijet je cudesan!

Svako drustvo, pocev od onog prvobitnog, pravi ljude onakve, kakvi su mu potrebni. Nije li to, u izvjesnom smislu, porobljavanje nase licnosti? Dooo-bar gradjanin ne treba da razmislja o ustrojstvu poretka vec o odrzavanju tog poretka; ne o zastiti pravde, vec o zastiti poretka. Sa svoje strane, drustvo ima mnogobrojna sredstva prinude, ali jos i vise (bezbroj uspjesnih!) sredstva potkupljivanja, kako bi urazumilo ''neposlusne'' (sto se uveliko i cini!).

Medjutim, neizbjezna potraga za novim, boljim i ljepsim, tjera covjeka na ono, sto je mozda najbolje opisao pjesnik Dusan Vasiljev: ''Buna protiv starosti, ma kako se ona zvala''... ''Uvijek protiv struje'' - pisao je Morijak u ''Etijamblu'' (''toujours contre courant''), Andre Zid je ustanovio da je genij ''plivac uzvodno''... Puskin kaze: ''Nepotkupljiv moj glas bio je odjek ruskog naroda'', a Stendal tek: ''Za reci treba hrabrosti koliko i ratniku''. Zola je uzviknuo: ''Optuzujem!'', a Sartr se usudio odbiti Nobelovu Nagradu. Za Balzaka Engels izrece ''da je iduci za svojom slikom svijeta, postao i nehotice, cak i protiv svoje volje kriticar drustva kojem pripada''. ''L'ecrivain authentique est le scandale lui-meme'' - izlanu Pol Moran... Nase dvoumljenje pojacava, pored ostalog, i cinjenica da, kao sto su moguci razni oblici ljepote koje se, naravno, ne iskljucuju, tako su moguci razni drugi oblici koji opet ne bi trebalo da se iskljucuju. To opet ukazuje na opasnost bilo kakvog pojednostavljivanja i iskljucivosti, kao sto je uvijek bio slucaj sa uzdizanjem ''svog'' i osudjivanjem ''tudjeg'', sta god da to bilo!

Ijekavskim narjecjem veliki broj Srba i govori i pise, ali od Ducica pa naovamo, stalno je i nepravedno potiskivano i odbacivano. Pisati i govoriti ekavski bilo je uvijek ''beogradskije'', tj. ''otmenije''...

Nije li divno osjetio i opjevao, onaj vec nesretni Kosta Abrasevic, uzvikujuci, protiv svake uskogrudosti i zacaurivanja: ''Svet je nasa Otadzbina!'', sto je i prije mnogih drugih, bio vjekovni san najboljih ljudi covjecanstva. Recimo, primjer genijalnog Marina Drzica i njegovog negromanta iz Dunda Maroja: ''Tuj ne ima imeno moje i tvoje, ma sve opceno svijeh, i svak je gospodar od svega. ...''

A cak se i u govoru priprostog sumadinskog seljaka mogu cuti mnogi ijekavski oblici! Poznato je da je Sumadija vijekovima bila zemlja (privremenih) doseljenika, onih koji su dolazili s juga u jednom ratu ili buni, a zatim, u sljedecem ratu ili buni, bjezali dalje na sjever. Prava, pravcata ''Prelazna Zemlja''! Svako zna ili moze znati (ali danas se to namjerno potiskuje u zaborav!) da su se sumadijski ''preci'' doselili tamo ponajvise iz Crne Gore, Brda, Sandzaka i Hercegovine. Manje se zna (ne spominje se!) da su skoro svi najvazniji vodji iz prvog i drugog srpskog ustanka porijeklom iz tih krajeva (da ih ne spominjem poimence!) i da ih je sam V. S. Karadzic po tome isticao (kao neko ''plemstvo''!). Hajde onda, da se ''prebrojimo'', koliko smo (ustvari) ''Srbi''!

Sav ovaj inat, lupetanje, tvrdoglavost, refleks naseg ovdasnjeg covjeka su odlike tipicnog Bosanca. Koje oni ''preko Drine'', a jos vise oni ''preko Une'' - ne razumeju/ne razumiju. Zato ce slegnuti prezrivo ramenima i zgledajuci se medju sobom, reci: ''Kakvi smetenjaci!'' A sta tek i misle o onima koji bi da se medju njih, uguraju!

U svim našim promašajima, greškama, pa i očitim ludostima, o bilo čemu da je riječ, očigledno je da ima i nekog ''sistema''. Mislim da bi se taj sistem mogao obilježiti jednom jedinom rječju: skorojevićevstvo.

Skorojevićevstvo je i svo ovo ''srbovanje'', ''hrvatovanje'', ''muslimančenje'' po zemlji Bosni (i Hercegovini). Ono je postalo sveprisutno i zahvatilo je sve pore našeg društva. Preko njega natura nam se da nismo ono što jesmo, već ono što drugi nam kažu - otud... A mi smo nevjerovatno podložni tome.

Sve što je ''evropsko'' ili bliže nam ''beogradsko'', ''zagrebačko'', a nešto dalje i ''stambolsko'', kod nas nalazi podršku i kopa se duboko po rodoslovlju, ne bi li se gdje pronašlo da su nam čukunbabe bile rođene u krajevima koje tamošnji ''vlastodršci'' smatraju nekoć svojim. Nama je najveća muka sa nama samim, samo je prokletstvo - naše. Otvoreni prema svima, a zatvoreni prema sebi i - sopstvenom. A iz skorojevićevskog osjećanja manje vrijednosti prirodno proizilaze razni oblici razmetljivosti. Kao po onoj: ''Niko kao ja, niko kao mi!'' Jad i čemer.

Nije šija nego vrat! Tu bi, zapravo, mogao, ležati zec. Mi smo manijaci promjena: i sebe, a i drugih. Mijenjamo nazive, granice, društvena uređenja, mijenjamo historiju/istoriju/povijest, preko noći postajemo više ''urbani'', ''evropeizirani'', ''bjelosvjetski'', čak nam je i vlastiti jezik i pismo ''zastario'', a kultura ''seljačka'' od koje treba što hitrije pobjeći! Firme dobijaju nova imena, uglavnom posve anglikanizirana (a nekoć turcizirana, zatim germanizirana - kako koja ''upre'' Sila!...) i sve se to skupa pravda nekom čarobnom ''novom formom''.

Ustvari, stavljaju se samo ''nove firme'', ili što bi se reklo: ''isto to, samo malo drukčije''. Moglo bi se pomisliti da sve te promjene dolaze kao posljedica nekog naročito silnog, poput bujice, razvitka, ''tempa'', ''ritma'', ''rasta'', itd. To bi trebalo da ukaže na nova i nezadrživa stremljenja koji razbijaju stare oblike, kanone i zakone. Ali ne smije se shvatiti preusko ona stara rimska poslovica: ''Nomen ist omen''. Imena jesu znak; ali ona ostaju i znak nečeg dubljeg, drugog: vremena, trajanja, prethodnih napora i zavještanja. Postajući poznata, ona izrastaju do znamena, svjedočeći o mnogo čemu, a ponajviše o kulturi. Ili, kao što se to kod nas ''udomaćilo'' (sasvim obratno): o prekidima, lomovima, jazovima, rupama...

Skorojevićkoj neumjerenosti prednjači naša omladina i to najprije pada u oči. A tu negdje, u blizini je, naravno, i naša već matora, kostoboljna tradicija. Neumjerenost i nestaloženost kod naše omladine vuku korijenje iz naše prošlosti, ne samo zbog krvi predaka, nego i od nedostatka razvijenih radnih navika, od nestrpljenja i ''preskakanja'', kao i od drugih činilaca.

Kojekako, najčešće ''šašavo'' odjevena naša omladina, započnu na zabavama uz ples i ritmove latino i američkih, a u posljednje vrijeme mediteranskih, azijskih i afričkih zvukova i pokreta, a završe mentalnim ''otkidanjem'' na najcrnji ''narodnjak''. Tako osvjedočujemo naš (ne samo današnji) nesmisao, nemar i neodgovornost prema njegovanju tradicije, čuvanju i uspostavljanju kontinuiteta, zaboravljajući da su ovo dvoje, tradicija i kontinuitet, sinonim kulture. Zato se sve naše zakletve preko noći gaze nogama, uz halabuku, pucnje i podvriskivanje.

Njegovanje tradicije nespojivo je kako sa primitivnim nehajem tako i sa priprostim poklonstvom. Smijemo se Englezima, kada pretjeruju u poštovanju tradicije ''sve i svuda'' i pošto-poto, a sami smo vjerovatno najizrazitiji ''anti-Englezi''! Ono zahtijeva ''šesto čulo'' za ''jučerašnji svijet'' (a i mi smo dio njega!), traži neizbježno i razumno odabiranje, i stalne napore za novo pravdanje i osmišljavanje starih imena. I, posebno, uklapanje novih, već potvrđenih tekovina, među one najviše i neosporne.

Najgore je upravo ono što sve i svuda radimo: mijenjamo radi mijenjanja, a bez stvarne potrebe. Škole, ulice, fabrike, istoriju, kulturu, sebe same, a naročito druge. ''Vidjeli smo da vam smeta trn u oku, a nama ni balvan na glavi ne može ništa!''

Skorojević se otrgao ''ozdo'', nešto je postigao, dakle, ''uspio'', ali je pritom izgubio i mjeru i mjerila. Njegov ''moral'' je moral spoljašnosti i ''uspjeha''. Obožava važnost i reprezentativnost, sjaj i raskoš, proslave, bankete, visoke ''cehove'', visokogradnje, ''uvoznu'' robu i modu, strane riječi i izraze, a posebno - nerad. Ideal je: ''bez muke do nauke'', tj. imati a ne raditi. Rad, rmbanje je za druge, za skorojevića je - uspjeh! Ponekad izgleda kao da je to i moguće i naročito, da je dopušteno, i da zapravo glavni zahtjev tog skorojevićkog ''morala'' jeste da sve mora biti ''upakovano'' u oblande odgovarajućih fraza.

Jedan od onih francuskih Lujeva, što reče: ''Država - to sam ja!'', vjerovatno je prvi skorojević na planeti koji se proslavio ovom vrlo ozbiljnom tvrdnjom. Čitavo mnoštvo naših malih ''lujeva'', počev od seoskih ''pismenih'' po kancelarijama i prodavnicama, doslovno tako misli i - radi. Mnogi, koji su ispisivali sebi naročite zasluge, smatraju da mogu mirne savjesti rasipati i prisvajati. Jer kome bi to ''državno'', tj. ''ničije'', do onima koji su i sami ''državni''?

To je psihologija nastanka, nekoć tako nazvanih ''plavih koverata'' (čini mi se da je Stane Dolanc kumovao ovakvom nazivu!), koje su ''lako, brzo i preko reda'' omogućavale sve: od diploma do zaposlenja. Uzmite priče o zelenašima Milovana Glišića, pa pročitajte i uvjerite se da se ništa nije promijenilo do dana današnjeg!

Ono što će najviše čuditi naše potomke, i što nas najviše odaje, to je naša nevjerovatna blagonaklonost, skoro pa nježnost, prema svom tom bjesomučnom guranju, laktanju, grabljenju. Bar da se dignemo, pa da onog koji je ''grabio'' udaljimo od svakog novog pokušaja da čini isto. Puni neke čudne ''pristojnosti'', okrećemo glavu, obaramo pogled i ćutimo, izbjegavamo da tim pojavama otvoreno pogledamo u oči. Vjerujemo valjda da nam je bolest manja, ako o njoj ćutimo i trpimo, a ona se, naprotiv, i time uvećava.

Zbog toga se mora razgovarati o krizi morala u nas. Krajnji je trenutak za samoispitivanje, samoposmatranje. Tu ne bi trebalo više da bude ma kakvog uzmicanja. Kriza morala je očigledna i manifestira se kroz izvjesnu otupjelost, oguglalost, neodgovornost, malograđanštinu. Sve ove pojave imaju korijene u jednoj skorojevićkoj psihologiji, koja zazire od moralisanja i u drugim oblicima destrukcije ispoljava se na svakom koraku.

Sve to nam donekle može biti razumljivo, ako se u obzir uzme da naši ljudi dolaze iz patrijarhalnih sredina, sa starinskim moralom. Skorojević je grub, drzak, neobrazovan, ali ima neku vlast, ima moć, smatra da se mora za nešto pitati. On natura, nameće drugima svoje mišljenje, iako nastupa ''u ime naroda''. To su strašne zloupotrebe i one se moraju ispravno sagledati. I zaista je potrebno da u ovoj zemlji počne jedna moralna obnova.

Izgleda da smo, zaista, zemlja najšire demokratije na svijetu, zemlja u kojoj je sve moguće. I u dobrom i lošem smislu. Ta nekakva ''nova kultura'', kojekako ''moderno'' nazvana, taj neki ''nju primitivs'' izrodio se u veličanje negativaca svih profila, promoviranje mangupa, neradnika, ljenčuga, nehljebovića svih vrsta kojom se evo okolina uvelike hvali zato što su se kao takvi kakvim jesu ''dokazali'' nama, običnom i radinom narodu, kako se na lak način dolazi do ''hljeba bez motike'', do ''slave, moći i uspjeha''. A sve bez truda, znanja i talenta.

Mladi naraštaj naprotiv, nije prihvatio da je rintanje od jutra do mraka neophodno za uspjeh, jer su postali svjesni da je prosječnost izgradila civilizaciju. Svijet ne pripada onima koji rade, već hrabrima i spretnima. U svijetu, danas, iako vlada velika pometnja i posvemašnji nered, sve zastarjeva za šest mjeseci i gura se naprijed, bez zaustavljanja. Ljudi koji najviše rade, žive najlošije i imaju najmanje. Mnogo bolje žive prodavači magle, izumitelji trica i kučina, pronalazači sasvim nepotrebnih stvari, kreatori ničega, kritičari mode, umjetnosti, ljepote i popularnosti, kao i agenti propagande kojih su pune novine i elektronski mediji. Najbolje žive oni koje ne rade ama baš ništa naročitog i koji nemaju niti jedan žulj na rukama. Bivši legionari, razni nikogovići i lopovi pišu knjige, svoj nemoral i prekršaje zakona pretvaraju u skupo prodate memoare, ljepotice se operacijama pretvaraju u lutke sa izloga i takmiče se koja će od njih napraviti veći skandal ili kakav drugi javni incident. Pjevaju danas i oni bez sluha, bez glasa, posve prozukli, plagijatori kradu pjesme i ideje, najbolje se prodaju filmovi koji ne znače ama baš ništa! Proizvodi se i više nego što svijetu zaista treba, pa otud svako malo pa nahrupi kakva kriza na vrata. Od proizvedenog se veliki pak dio rasipa i dospijeva u ruke neradnika posve mlitavog tijela i duha, hedonista, ljenčuga, pokvarenjaka, lopova i totalnih idiota. I šta onda da mlađi naraštaj (i onaj kojeg naši stari zovu unucima) tu radi nečeg važnog i da mrči neku hiperprodukciju? U svemu ovom što se proteklih decenija radi po svijetu oni su vidjeli svoju šansu i već su je zajahali.

Nepismenom i neobrazovanom svjetinjom lakše se upravlja i vlada. Bojim se da je na sceni u BiH posvemašnje i sistematsko zaglupljivanje ''običnog'' svijeta. Kada se uzmu u obzir svi faktori koji i te kako imaju uticaja na život i svijest ljudi (politički, ekonomski, privredni, socijalni, kulturni, zdravstveni, itd.) i koji trenutno kod nas uvelike pretežu ka lošem, rezultat je onda nerad, nemoć, javašluk, hipokrizija, korupcija, nepotizam...

Ljudi se olako naviknu na kult bahate sile, kult veze, kult lake zarade, kult zabave, kult novog i ''modernog'', kult ''urbanog'', kult evropskog i ''uvoznog'', kult posjedovanja, kult međa i dioba, kult vlasti, kult ratnika, kult kratkog pamćenja, kult nerada, kult ''studiranja'', kult parada i praznovanja, kult otmjenosti i gospodstva, kult elitizma, kult razmetanja, kult ''šuplje priče'', kult stranih riječi, kult prešućivanja i zamagljivanja, kult ''snalaženja'', kult sebe samoga, kult uzimanja ''državnog'', kult neodgovornosti i nesposobnosti...

Među ovdje pobrojanim malograđanskim kultovima prirodno nigdje nema rada i reda, proizvodnje, poljoprivrede, kulture, obrazovanja, zaštite itd. Kultura se tu javlja tek kao pseudokultura, ''nju primitivs'', ''turbo-folk'', jezik kao kultura govorenja koji je tako daleko od bilo kakvog poštovanja jezika, a najmanje lijepog i ''svog'' jezika.

Od čovjeka današnjice, marketinški trikovi ne prave misaono, humano biće, već od njega prave glupana koji od prodavaca ''trica i kučina'' kupuje nemjerljivu masu ''sisa i guzica''! Tako zaglupljenom živom stvoru lako je onda upravljati pomoću straha. Dostojevski je pisao da je čovjek ''biće koje se na sve navikava''. ''Pomoću straha čovjek može postati podao i zao, pomoću straha može postati i plemenit, čak i dobar'' - pisao je Andrić.

Nije onda nimalo čudno što se od propagiranja subkulture, od nametanja šunda publici, preko petparačke literature, pozorišnih i filmskih ''uradaka'' sumnjive kvalitete, sve do zaključaka ''učenih glava'', dospjelo u ovaj ćorsokak koji nas je u bližoj prošlosti skupo koštao, a evo i danas neće da nas usmjeri na pravi put. Naprotiv, još nas jače gura preko ivice...

Naši nekada poznati ''kulturni radnici'', a i filmski stvaraoci, kad govore o ''prošlim'' (socijalističkim, tj, kako više vole da kažu ''komunističkim'' ili ''autoritativnim'') vremenima i uslovima stvaranja, više nego očito zamjenjuju teze o čijoj je zaista ''krivici'' riječ. Dok oni svim silama pokušavaju nam predočiti da je ondašnji režim na ovaj ili onaj način, sputavao, gušio, zabranjivao, otimao, skrivao itd. to se više stvara spoznaja da taj sistem nije bio toliko protiv ''njih'', koliko oni protiv ''njega''!

To je klasična, ali ipak veoma profinjena zamjena teza, prevejana u toj mjeri da se tek ''između redova'' može pročitati. Više je nego očito da se taj i takav ''sistem'' društvenog uređenja u SFRJ maksimalno trudio na opismenjavanju stanovništva, koji je predano radio na njegovom moralnom i kulturnom samouzdizanju, koji je običnom čovjeku, ondašnjim ''radnim ljudima i građanima'' pokušavao obezbjediti škole, besplatne udžbenike, socijalno i zdravstveno zbrinjavanje itd. istovremeno bio u mnogim teškoćama, s kadrovima koji možda bolje i više nisu znali ni umjeli a ni mogli. Snimali su se filmovi, ne za prodaju, nego se tvrdilo da se snimaju ''iz umjetničkih'' i ''obrazovnih'' poriva, štampale su se knjige, u školu je nagrnuo svako, studirao nije samo onaj ko stvarno nije to htio i bilo je sve - džabe!

Na žalost, oni koji su znali nešto više, nisu ni htjeli, a da se potrude - nisu - u tim svojim ''ranim radovima'' su se podsmijevali neznanju, nepismenosti, nekulturi, karikiranom jeziku, političkim, ekonomskim, društvenim, privrednim, socijalnim i zdravstvenim teškoćama ondašnjeg samoupravnog socijalističkog ''sistema'' i ''radnog naroda''. Umjesto da rade na podizanju svijesti i savijesti ''radnih ljudi i građana'', na općoj kulturi življenja, umjesto da u svojim radovima uče naše ljude kako treba nešto raditi, misliti i govoriti, a kako ne, oni su se tako predano posvetili ''zaglupljivanju'' tog istog naroda, nudeći mu šund kao ''ustupak''!

Rezultate tog njihovog rada, taj nekad nazvan ''crni talas'', a sada slavljeni ''turbo-folk'', ''nju primitivs'' i kojekako još nazvan, vidimo i spoznajemo danas. Takav ''umjetnički'' rad uopšte se ne trudi da saopšti a kamoli da ubijedi, još više da oraspoloži našeg čovjeka. Naprotiv, dehumanizuje ga do krajnjih granica i vrijeđa ga kao misaono biće! Ništa u protekle dvije-tri decenije nije štampano, nije snimljeno i nije prikazano a da ne odiše mržnjom i ruganjem prema ''tamo nekom''. Slave se mangupi, svakojake protuhe i lopovi, dok se ljudi koji svojim obrazovanjem i znanjem trebaju biti nosioci kulturnog samouzdizanja naroda, prikazuju kao amoralni tipovi, skloni spidu, javašluku, neradu, korupciji...

Ovakvo zaglupljivanje naroda očito je ''scenario'' jednog nehumanog ''sistema'' koji pod pojmom ''umjetnost i kultura'' prodaje ''m?da pod bubrege''. Narod se već, na žalost, saživio sa tim zlom, pa zato danas imamo po našim ulicama kriminal kojeg niko ne progoni, gledamo drska ubistva na javnim mjestima nad kojima jedva još i da se ko zgraža, čitamo i slušamo o milionskim prevarama i pljačkama političara, gledamo i slušamo amoral na našim radio i tv stanicama... Ko više puta opsuje, ko se više kezi i krivi lice, ko ispada više smiješan, glup...

Šundom kao ''ustupkom'' narodu sugerira se tom istom narodu da pljuje, vrijeđa i napada sve što misli, govori i radi drukčije, da prijeti novinarima i onom još malom broju ljudi koji su odavno shvatili svu ovu ''ujudurmu'' i koji pokušavaju šundom zaglupljenom narodu objasniti i pokazati da je ''car gol''!

Nije samo agresija na čovjeka, na cio jedan narod ili državu, kada zazuje puščane tanadi iznad glava, agresija je i napad na moralno, kulturno i obrazovano, pa i na humano uzdizanje čovjeka.

Bosna i Hercegovina (a i sire okruzenje!) prepuno je klero-naci-fasista! Nema sumnje! Ma sa koje strane ''orgijali''!...

Stoga hajde malo glavu ohladite pod cesmom... Kite potrpajte natrag, da vas zaraza kakva ne opogani i zakopcajte slic!

- Rat se sastoji u tome, da se ljudi, mada jedni druge ne poznaju, medjusobno ubijaju na zapovjest ljudi, koji se vrlo dobro poznaju, a uzajamno se ne ubijaju. (Dwight Eisenhower)

Mnogo vise od bradatih spodoba u crnom, mene plasi okupljena svjetinja koja se iskupi i sve to mirno posmatra, uz poneki povik odobravanja od strane kakvog ''nevidljivog'' - iz mase! U toj masi su obicno oni, koji nikog nemaju u redovima onih koji po ulici, uniformisani, paradiraju!

Ta se svjetinja vrlo lako dade navuci na viku i lumperaj. Nevjerovatno brzo se na njega privikne. Zato sto strah ima ''velike oci''...

Bosna i Hercegovina svakako nije mjesto za javno ispoljavanje bilo kojeg nacional-sovinizma, klerikalizma. To znaci da ustastvu i cetnistvu, ovdje, na ovim prostorima, ne smije biti mjesta. Osim, ''iza brave''! Ali, isto tako, Bosna i Hercegovina svakako niii-su ''ilahije i kaside''! Postoji mjesto i vrijeme gdje se odredjena nacionalna i religijska osjecanja mogu i smiju ispoljavati.

Zato, s zaljenjem, mogu reci da su one tri cure iz Srebrenice, sto ne izdrzase provociranje, napravile (ne mali!) ispad! Jednak u tezini sa ispoljenim ''srbijanjem'' po Zemlji Bosni (i Hercegovini). Jednak u ispoljenom klero-nacional-sovinizmu. Ovo ovdje jeste Bosna i Hercegovina, ali ne u takvom nacinu ispoljavanja patriotskih osjecanja, kako su ga one iskazale.

Jer, ovom Zemljom, Bosnom i Hercegovinom m o r a da vlada Red, Zakon i, narocito, P R A V D A !! Nikako, OSVETA!! A narocito ne ''tuk na utuk''. Postoje nadlezni Organi i Institucije ove zemlje koje moraju adekvatno reagirati na remecenje javnog reda i mira. Ti su Organi ''Reda i Zakona'' morali ostro reagirati, cim su ''bradonje'' izasle na ulicu!

Sjetih se maloprije tako jedne predratne ''provokacije'', kada tako jednog zapitase, kada ce ''za Beograd''... On spremno uzvratio: ''Kada i ti za Stambol!''... Neko ''treci'', tada izrece: ''Jedne cemo preko Drine, a ove druge sve do Medine!''

Ove i slicne su se provokacije mnozile iz dana u dan, dok nisu eskalirale u najgorem obliku. To se desilo zato, jer nije reagovala ''vlast''. Za takve verbalne provokacije, nekoc se islo ekspresno u zatvor - nije bilo rasprave nikakve! Postojala je i ''crna lista'' pjesama koje se nisu smjele javno ''pjevati''. Jedna od njih je bila i ona ''u Stambolu na Bosforu, bolan pasa lezi...'' itd.

Ovaj nam poznati Svijet jos zivi u Dobu poslije Drugog Svjetskog Rata, a koji se tek nedavno spasio zavrsetkom Hladnog Rata. Taj Svijet pociva tek jos na povremenim osudama antisemitizma, a ponasa se tek malo drukcije od naci-fasisticke Osovine. Komunisti su htjeli stvoriti Novog Covjeka na osnovu tanke brosurice, njemacki nacisti su po tom pitanju, tek napisali malo deblje. Na slabasnim ramenima ostatka Svijeta, kojem, evo vec klecaju i koljena, klati se kao strasilo, kostur Razvijenog Svijeta.

Pojava cetnistva u javnosti, njihovo paradiranje, povici i poruke koje odasilju, odavno su trebale biti razlog da izvrsna vlast ove zemlje adekvatno reaguje. Bradatim spodobama se odavno trebala pozabaviti Policija, zatim Sud, a naposljetku i - zatvor! Niko vise! Ali, ni visi nivoi vlasti nisu reagovali, sto ponajbolje govori o karakteru te i takve vlasti. Ako vec ne reaguju srpski, zasto sute bosnjacki i hrvatski lideri i stranke? Valjda zato, jer gaje svoje demone iz proslosti.

Jedino su se odvazili nekakvi da prikupljaju potpise za trazenje zabrane takvih organizacija i udruzenja, ali ''bradonjama'' (i ne samo njima!) je savrseno jasno da ih od toga nece zaboljeti glava. Te ''sakupljace'' je i najlakse rastjerati, kada za to dodje vrijeme. Zato sto im je sva ''snaga'' jedino ''na papiru''!...

Ta, koliko samo politicara iz ove zemlje nastupa u javnosti da treba zabraniti i (kako vole reci) ''lijevi fasizam'', misleci na sve antifasiste iz Dr. Svj. Rata, kada se vec hoce govoriti o zabranama. Oni, dakle, teze negiranju pravedne borbe za mir i prosperitet covjecanstva, izjednacavajuci obje strane u sukobu... Takvi zaboravljaju da je 1945-e godine zadovoljena PRAVDA, i nije pobijedila OSVETA!

Uspjevsi skrenuti tokove politicke borbe za vlast na puke razmirice i verbalna prepucavanja u klupama Parlamenta, upravo ti i takvi onda drze drske pridike o moralnim i drugim ljudskim vrijednostima, bezobrazno optuzujuci i bezocno lazuci sve nas o pravdoljubivosti i slobodi covjeka. To govore upravo oni koji svojim istupanjima javno brane one sile mraka koje su ovu zemlju vec jednom u doba Dr. Svj. Rata odvele u bratoubilastvo, progon i istrebljenje.

Patriotizma nikome ne manjka, zato je postao bespredmetan za raspravljati. Jer, uglavnom se sva prica svodi na to, da kada neko svjedoci, cini to nuzno kao svjedok "protiv onih tamo'', jer, zna se, Sud je politicka instancija koja "sudi" Nasoj Domovini u nakani - konceptom jednake krivice za rat - da opstane suverena i nedjeljiva. Emocije se mobilizuju, cinjenice ostaju po strani, "nasa" pozicija je definicijski potpuno i moralno ispravna - i to se odnosi na sve "nase" (izuzetak cine izdajice, naravno). Onih tamo prijeko, njihova je neprincipijelna, "agresorska" - radi se, u biti, o etnoetici, o uvjerenju da etnicko porijeklo jamci i moralnu ispravnost. Nasi su uvijek zrtve i napadnuti, njihovi su gamad, kod nasih je (eventualno) rijec samo o rijetkim iznimkama, koje su ucinile stosta neprilicno, dakle radi se o tek izoliranim incidentima pojedinaca i grupa, dok se na suprotnoj strani radi o sustavnom zlocinu, kod nasih su zlocine cinili tek rijetki pojedinci, najcesce "civili u vojnickim odorama", a kod onih prijeko cak su i stare babe skrivale oruzje "pod suknjom", itd. ...

Na podrucju kulture i povijesti najzilavije se kod nas jos uvijek odrzavaju na zivotu neke negativne ’’tradicije’’. Negativne strane proslosti i dalje vrse snazan pritisak na svijest ljudi i nacionalisticki tumace kulturne tekovine i nasljedja povijesti.

Istice se, na primjer, samo pozitivna strana odredjenih pokreta i ideologija, dogadjaja i licnosti, a o njihovoj negativnoj strani uglavnom se ne govori ili se cak, ona velica, postuje i slavi! Na jedan poseban nacin istice se i neka vrsta primata jedne nacionalne povijesti i kulture nad drugom!

Elementi nacionalizma najcesce se ispoljavaju u ocjenjivanju onih povijesnih cinjenica i zbivanja koja su bila plod uzajamnih uticaja i medjusobnih preplitanja kulture i povijesti naroda i narodnosti. Pod pritiskom nacionalistickih shvatanja nacionalnih tekovina i tradicija, naucni sporovi dobijaju karakter politickih, pa se ’’rjesenja’’ traze na liniji ’’politickih kompromisa’’.

I onda to sve dovede do takvih nakaradnih pojava i ispada po javnim sredstvima informisanja, najcesce, da se odredjeni otvoreni problemi povijesne gradje i kulture, radikalizuju preko svake mjere i postaju ’’problem’’. Koji se zaostrava iz dana u dan, sve vise i vise! Dok posve ne eskalira u najgorem mogucem obliku.

(Onomad bi gradjani na Divljem Zapadu zapitali ''vazno'' serifa, koji ''ne uspijeva'' uhvatiti konjokradicu i ''upristojiti'' kabadahije, nije li on upravo taj konjokradica i kabadahija kojeg se trazi!)

Sta sam vam rekao Pogledajte samo ove reakcije srbo-cetnika na samu pomisao zajednistva Hrvata i Muslimana

Panika ih hvata na pomisao same mogucnosti zajednicke vojne akcije dva bratska naroda ciji su zajednicki neprijatelji genocidni srbo-cetnici.

Evo osnivaju SCP genocidne rs misleci valjda da ce nekoga time zaplasiti.

A dobro mi znamo kakvi su junaci te smrdljive bradate gnjide i kako su bjezanijom pred Hrvatskim bojovnicima nasli u sumama i na podrucju svoje cetnicke bratije iz genocidne rs

Zato im vise nikad ne treba dozvoliti da preko njihovih tajni sluzbi ubace razdor i mrznju izmedzu dva bratska naroda Hrvata i Muslimana
Jer zajednistvo je i pored onoga sto se desilo 92 kada su uspjeli da nas zavade garant da ce uskoro BiH biti slobodna i ociscena od smrdljivih gadova srbo-cetnika sve do drine

Sledeci vikend idemo u lov na divljeg vepra u Laktase

Ja bih tu tvoju cerku malo.
Pa,pred velikim Konstantinom nisu ni morali da saginju glavu,on je bio visi od njih. Pred malim Konsantinom su saginjali glavu da bi ga bolje videli.